U njegovim očima čučalo je sunce. Žute pjege zarobljene unutar zelenog kruga nemirno su sjajile u polutami dajući riđokosom mladiću vragolast izraz lica. Osmijeh mu nije silazio sa punih usana dok je požurivo svoje prijatelje. Bio je njihov vođa. Vođa poznaje planinu kao svoj džep i ne boji se čudnih zvukova iz tame. Prati putokaze, rekao mu je đedo, i stići ćeš prije mraka. Tamo je ona. Iza one johe, pored onog bora, kod grma ljeske. Hodali su već satima vrteći se u krug.
Pomračina se spustila kao da ju je neko prosuo sa neba. Dok su ih oči noćnih životinja pozorno pratile iz tame, Arminova ideja o avanturi nije im se činila više toliko primamljiva. Odrasli na sarajevskom betonu, nenaviknuti na neravan šumski teren mladići su molili Bogove, znane i neznane, da što prije stignu na odrediše. Vatra u kosi riđokosog zgasnu kada sunce potpuno nestade iza zapadne strane Igmana. Šnjurci su desno, a Mrkalji lijevo. Kosci su odmah iza. I brvnara je tu. Negdje.
Još desetak minuta i stigli smo! – veselo reče Armin zabrinuto gledajući ka nebu. Zrak je mirisao na kišu.
De ne seri više, to si rekao i prije po´ sata!– otpuhnu Rijad kroz nosnice i baci na zemlju ogromnu naprtnjaču. Alkohol i hrana bile su njegova odgovornost.
Svega mi, mi se samo vrtimo u krug! – dodade debeljuškasti Samir i sjede na kamen.
Maloprije smo bili ovdje. Jebote, sve izgleda isto! – procijedi šutljivi Robert brišući znoj sa lica.
Koji vam je kurac? Pa skoro da smo stigli! – Arminov skrenu pogled u stranu. Nije ih mogao pogledati u oči. – Razvlačite se tu ko sline! Da niste zastajali svako malo...
Čega se bojite? Pa čovječe, nismo u horor filmu da neko iskoči iz mraka! – nasmija se glasno sklanjajući gustu kosu sa očiju.
Super! Sad nema ni signala! – četvrti iz ekipe, Benjamin, izvuče mobitel iz džepa psujući glasno.
Baš si kreten! – odbrusi mu Armin i pohita uz brdo. – Ja idem dalje, a vi kako hoćete...
Nakrivljeni putokazi na stablima, crveni i bijeli pečati utisnuti u hrapavoj kori trebali su da ih vode u pravome smijeru. Trebali. Krakat i visok grabio je naprijed utrkujući se sa vremenom. Lomio je suhe grančice i gnječio sklisko i truhlo lišće nadajući se da ga na kraju puta čeka đedina koliba. Vlaga iz zemlje i zelenog rastinja lijepila mu se za kožu, znojio se. U naletima, rojevi mušica i komaraca napadali su mu gole listove, mokri vrat lice i oči. Trojica prijatelja pratila su ga u stopu. Kada utabanu stazu zamijeniše mladi izdanci hrasta i bukve, Armina uhvati panika. Shvati da tuda čovjek odavno nije prošao. Ipak, tvrdoglavo je nastavljao koračati naprijed ne obazirući se sve gušću tamu. Poslije sata besciljnog lutanja on stade, opsova, i taman da napokon prizna da su se izgubili, spazi desno od sebe da šuma ima drugačiju boju. Plavkaska, i nekoliko nijansi svjetlija, boja čistine i slobode privuče i ostale. Potrčaše livadom, a smijeh olakšanja zaori se planinom. U središtu modroga kruga stajala je stara koliba.
Jesam vam reko? Ha? – Armin izusti između dva udisaja. – Tu je! Znao sam da je tu.
Put do brvnare pratilo je nisko rastinje i bodljikavi korov. Četvoricu jarana orosiše kapi kiše pred ulaznim vratima. Za katanac im nije trebao ključ jer ga nije ni bilo, kao ni ključaonice, od nje je ostala samo rupa u drvetu. Ustajao, memljiv zrak iz unutrašnjosti kolibe ih zapahnu, dođe im mučnina u praznim stomacima. Ali željni odmora i sna mladići progutaše gorčinu u ustima i uđoše, jedan po jedan u mrkli mrak. Podne daske poviše se pod njima, i na trenutak, otužni zvuk sličan plaču malenog djeteta unese dozu straha u maleno društvo. Ručne svjetiljke i mobiteli nervozno zatitraše. Armin pronađe svijeće, upali fenjere na zidu. Toplina svijetlosti i sigurnost zatvorenog prostora vrati hrabrost u umorna tijela, oni se opustiše, zaboraviše na šumu i tamu koja ih okružuje.
Koliba je imala dvije prostorije. U prvoj, stajao je ogromni sto, oko njega su bile poredane polutke od balvana. U ćošku, paučinom prekrivena peć, pored nje prozor bez stakla. Od kiše i vjetra zaštićen drvenim kapcima. U drugoj sobi prostirao se pod od crvenog cera, izdržljivog drveta. Poput ogromne krvave mrlje širio se ispod ispruženih vojničkih kreveta. Robert baci svoju naprtnjaču u ćošak i leđe na najbliži. Opruge zavrištaše.
Jebem ti ovo! – nervozno promrmlja.
Kakva ti je ovo koliba? – Benjamin upita razgledajući stvari poredane duž zidnih polica.
Ti reče da ima i struja i voda, i da se može signal ufatiti! – Samir je žalosno odmjeravao tri uska kreveta znajući da niti jedan neće izdržati njegovu težinu. Ponovo će morati spavati na podu u vreći.
Evo nas ko u horor filmu! – Rijad glasajući se poput medvjeda izvadi flašu pive iz ruksaka i na opšte zadovoljstvo ostalih je otvori.
Sad samo treba da nam neko zakuca na vrata! – potegnu gutljaj iz nje.– Ludi manijak!
A što ne bi bila sisata planinarka?! – cugnu i Benjo.
Dok dođemo do dna ove flaše na vratima će stajati čitava ženska gimnastičarska ekipa! – Robert zijevnu i sa tom mišlju utonu u san.
Armin se nervozno okretao oko sebe. Zamotuljci bilja oporog mirisa i krzna divljih životinja visila su sa zidova. Krnjave zdjele i tanjiri na stolu, rasparene šoljice. Što je više gledao bio je sigurniji da to nije bila đedina vikendica. Sutra ... proguta gutljaj toplog alkohola i stropošta se na krevet. Spavaj, sutra ... sutra idemo dalje! Vođa družine sklopi oči i zahrka glasno.
I kao što biva u horor filmovima, ponoćnu tišinu razbi glasanje popca u travi i topot sitnih koraka ispod prozora. Crna sjena otvori vrata brvnare. Visoka spodoba izvuče nož i zlosutno zaplesa po cerovom podu. Spavaj! Prošaputa avet spuštajući oštricu sječiva na mladićev vrat. Spavaj! Za njom ponovi i drvena kućica. Spavaj!