Jutros je ranije ustao. U ovoj banana državici dan nije bio za umiranje, ali niti za življenje. Nakon njenog odlaska redovno je tumarao planinskim predjelima, stvarajući besmislenu nepreglednu arhivu fotografija, uvijek razmišljajući o smislu pravljenja istih. Kroz prozor i zavjese kao kroz mrenu na očima, rana svjetlost je dolazila do njegovog stola na kojem je skupio stvari koje će ponijeti sa sobom. Ako bi zamislili, prema klišejima, mladog bosansko-hercegovačkog čovjeka, on je bio upravo takav. Bez nekog posebnog cilja mirovao je na mjestu, poput države u kojoj živi. Dobro, ona se barem miče lijevo i desno. Na diplomi fakulteta koju još uvijek nije stavio u skupi okvir, na prozoru je sušio sjemenke tikve. Namještaj u iznajmljenom stanu je loš, njegova odjeća je zgužvana, mačka koju je nedavno pokupio sa ulice jela je iz tanjurića za fildžan, pored kojeg su na podu bačeni neplaćeni računi. U polumraku se dim iz njegove šoljice kave dizao u zrak i nestajao u tamnim kutovima plafona. Jučerašnje novine su šuštale pod njegovim prstima, a vani su se čuli ezani i zvona. Čitanje je prekinuo da zagrize komad prepečenog kruha koji mu uvijek razdere nepce i ne zna zašto ga uopće jede. Tamo gdje danas ide, javili su kišu. Osim što radi za novine, strastveni je fotograf. Sve što zaradi, potroši na opremu. Uz fotelju na kojoj je sjedio, stajao je skupi tronožac i o njega okačena vrećica koja je bila ispunjena oblucima iz rijeke sa juga. Aparat je spremio u torbu, sve filtere je poslagao po stolu zajedno sa objektivima, baterijama i ostalim stvarima. U malenu torbu je spremio nešto hrane i bočicu vode. Danas će fotografirati za sebe. Na planini na kojoj javljaju kišu. Kišu koja se na visini pretvorila u snijeg, a lagani snijeg u mećavu. Farovi malenog prapovijesnog automobila su dosezali daleko do stijena i pahulja je bilo sve više i više. Iako je dobro poznavao putove planine uskoro nije znao gdje se uopće nalazi, svjetla mu uopće nisu pomagala i više nije vidio niti metar ispred sebe. Bijelo, bijelo i bijelo, gledao je...
Probudio se iduće jutro ne osjećajući ništa osim spokoja. Ležao je u snijegu, na trbuhu. Od stvari koje je ponjeo sa sobom nije imao ništa osim odjeće. Sunce mu je grijalo obraze. Nije mu bilo hladno i nije mu bilo vruće. Osjetio je strašan zadah i obraze mu je slinjavim jezikom lizao pas. Odgurnuo ga je od sebe i sjeo. Oko sebe nije vidio ništa osim bjeline. Čak se i sama linija horizonta nije nazirala. Tek bi negdje bjelinu prekinuo vršak ponekog stabla. Sigurno je ležao na metrima tvrdog snijega. Zagledao se u psa, a malo dalje od psa ugledao je pištolj. Zgrabio ga je i uperio u psa. Nakon što je za uzvrat dobio prijateljski pogled i tihi cvilež, spustio je pištolj. Pokušao je pomilovati psa, ali pas je samo zarežao i pokazao zube. Na trenutak se prepao i zadihao, ali se primirio, ustao i krenuo hodati. Pas ga je pratio. Par puta ga je pokušao otjerati, no pas bi nakon njegove galame ostao sjediti nekoliko sekundi, a zatim opet krenuo naprijed za njim. Snježna površina se caklila, bila je tvrda i noge mu nisu propadale u snijeg. Nakon nekog vremena stavio je pištolj za pojas, a pas ga je prestao slijediti. Pokušao ga je dozvati, međutim pas se zaustavio i nije krenuo dalje. Uskoro će mu nedostajati. Još uvijek je sve bilo apsolutno bijelo, od odsjaja su ga već pomalo boljele oči. Mislio je da se cijelo vrijeme zapravo vrti u krug, ali nije nailazio na psa. Nakon nekog vremena u daljini je primjetio nekakvu kretnju siluete, potrčao je i uskoro ispred sebe ugledao staricu u crnom. Izgledala je nevjerojatno staro i bila je blijeda. Sivim očima se zagledala u njega, naručito mu je promatrala vrat i područje čela. Nije osjetio nelagodu, iako bi trebao. Htio ju je pitati stotinu stvari, a onda su njene tanke usne jedva se mičući izgovorile: "Ti si novi ovdje?" Njegova silna zbunjenost bila je očita, pa se starica zaputila dalje uz glasan smijeh. Pokušao je dokučiti je li to bio zloban smijeh. Htio je pitati dosta toga, ona je odlazila gledajući daleko ispred sebe, ali nije ju pokušao zaustaviti.
Hodao je dalje, hodao je brže. Tražio je put kojim bi se nastavio kretati i lakše orijentirati. Nije ga pronalazio, ali ipak nije bio nervozan, niti uplašen. Na tren mu se učinilo da vidi planinske vrhove, ali ipak, i dalje je sve bilo u magli i bjelini. Nastavio je dalje, nije osjećao umor i nije osjećao glad. Učinilo mu se da nešto čuje, zastao je, i zaista, do njega je dopirala strašna, ali prigušena buka. Zvuk je zatim bio sve jasniji i sve bliže, a onda je u daljini ispred sebe ugledao veliki tamnozeleni vojnički kamion kako mu se približava. Kamion se zaustavio desetak metara ispred njega nakon čega su iz njega iskočila četiri krupna vojnika u maskirnim odorama. Približavali su mu se i cerekali. Nisu imali oružje, a odore su im bile stare i na mjestima rasparane. Učinilo mu se da oko tih mjesta vidi osušenu krv i opekline. Jedan od njih je povikao: "Evo ga novak!", a ostali prasnuše u smijeh. "Pogledaj ga, strašno..." reče drugi. "Pojma on nema" dobaci treći, nakon čega se planinom opet rasuo smijeh. Znao je da će primjetiti, ali stavio je ruku iza leđa i zgrabio dršku pištolja. Trznuo je rukom naprijed, brzo ga uperio u njih i povikao da mu nije jasno što se događa i šta hoće od njega. Mislio je da će se uplašiti, ali vojnici su ostali stajati na mjestu i opet su prasnuli u smijeh. "Trebao si ostaviti pištolj gdje si ga našao. Otkad si ovdje?" upitao ga je vojnik. "Od sinoć", odgovorio je zadovoljan razvojem situacije. Možda ipak nije u opasnosti. "Idemo odavde" rekao je jedan od vojnika. "Hoćemo ga povesti" upita drugi. "Ne, ostaje ovdje, sam..." odgovorio mu je kolega. "Mogli smo mu barem reći kamo i kuda dalje..." povika jedan od vojnika. "Shvatit će, ima sve vrijeme ovog svijeta..." Ostao je skamenjen ispred kamiona, ne shvaćajući zašto ga ostavljaju. Vojnici su se jedan po jedan penjali na kamion, a on se zagledao u zadnjeg vojnika koji se penjao. Rukama se uhvatio za sjedalo, a noga mu je bila na prvoj željeznoj stepenici. Vojnik je na čelu imao nešto dužu kosu, međutim na potiljku kratku. Na samom potiljku prema vratu se još nazirao curak osušene krvi. Oko rupe od metka na potiljku, po kosi i nešto po ramenima su se još držali sasušeni komadići mozga, mesa i sitni komadi kostiju lubanje. Trebao je osjetiti strah, biti šokiran i potrešen. Trebao je vrisnuti, ali nije osjetio ništa. Nije vrisnuo, nije osjećao strah... samo je stajao skamenjen. Oni su odlazili, mislio je da će se onesvijestiti, ali i dalje je vidio bjelinu, samo bjelinu i bjelinu. Nije znao ništa o svom odlasku, nazvao bi nekoga koga voli.
Prijava nestanka i neriješen slučaj na stolu službe dobivali su svoj epilog. GSS služba je tek par tjedana nakon snježne mećave ugledala krov automobila koji je bio u maloj provaliji podno planinskog puta. U tišini i bjelini planine čuli su se samo motori službenih vozila. Smrskano vozilo je uskoro bilo izvučeno na put. U njemu su pronašli tijelo muškarca u stanju raspadanja. Obdukcijom je utvrđeno da je muška osoba srednjih godina, nakon stravnične nesreće, doživjela višestruke prijelome, prijelom vrata i puknuće prednjeg dijela lubanje.