- Da vidim prste.
Ona me zbunjeno pogleda i podigne drhtavi dlan u zrak.
- Opet je plavo. – kažem, držeći hladnu koščatu ruku u svojoj.
Bože, kako me samo znala živcirati. Većinu svog života ja sam osjećao potpunu odbojnost prema toj starici, izmicao se njenim slinavim nasilnim poljupcima i zagrljajima. Čvrsto joj stisnem dlan. Kada bi nam se ruke inače slučajno srele, ona ne bi ispuštala moje prste iz svojih. Zaključala bi ih u svojim dlanovima i gledala me velikim plavim očima koje bi u isti čas postale dječje. Sada ne reagira. Malo okrene dlan i pogleda u njega, pa u mene.
- Kako si? – upitam je.
Ona širom otvori usta, uz očiti napor i kao da pokušava zgrabiti veliki komad mesa u sebe. Ispod donje usnice strši joj velika bijela dlaka.
- K'o bos u trnju... – prosikće. Zatim zagrabi dah svojim dugačkim jezikom pa duboko izdahne. – ...gol u koprivama. Eto... tako, sinko.
Nasmiješim se jadno. Ona zabaci glavu i ponovno počne buljiti negdje u tepih. Glasno zavapi. Stajao sam tako patetičan nasred njene sobe. Osjećao sam se suvišnim. Prvi put u životu njen pogled nije bio usmjeren u mene.
- Sutra dolazi doktorica. – kažem i okrenem joj leđa na izlasku iz sobe. Kao da će joj te riječi olakšati bol, rasteretiti je, kao da joj time činim ogromnu uslugu.
Sada svi čekamo da umre. Pretvarajući se da brinemo za nju, ta neizvjesnost nas ubija. Koliko ćemo mi još morati trpjeti. I što duže traje, to je naša tuga manja, mi smo se već pomirili s time, naši životi idu dalje.
- Znam da vam svima ide na živce, ali ne mogu je živu zakopati!
Tako je stari neki dan, ničim izazvan, vikao na mamu gore na katu, iznad sobe u kojoj je nepomično već danima ležao kostur u obliku njegove 83-godišnje majke. Stari je uvijek imao specifičan obrambeni mehanizam i način nošenja sa stresom i vlastitom nemoći. On je bio taj koji je popravljao sve, od pedala na biciklu do popucalih cijevi u sudoperu pa su ovakve situacije na njega djelovale znatno snažnije nego na nas. Kako je moguće da nešto ne može popraviti, zar ne postoji niti jedan šarafić kojim bi tu staricu mogao vratiti u prijašnje stanje?
- Bože – majka prošapće nakon nekog vremena. Buljila je u televizor koji je prikazivao nekog političara. – kako ovaj ima kratke prste. Što bi tek bilo da su mu duži?
Otac topi tabletu u vodi i drži se za glavu. Kaže da ga prehlada nikada nije toliko držala. Onda se okrene prema meni.
- Kako tvoj diplomski?
Slegnem ramenima i otpijem sok.
- Ima vremena. Sutra će mi trebati auto. - nastavim - Čitav dan imam nekog posla.
- Mi moramo po ormar oko šest, hoćeš do tada biti doma? - upita majka.
Kimnem glavom, otpijem sok u hodu i odložim na vrh prljavog posuđa.
Nalaktim se na šank i pogledam na sat. Stara sjedne i otvori katalog s odjećom. Stari je buljio u televiziju.
Tišinu nakon nekoliko minuta prekine glasan vapaj ispod nas.
S prvim suncem ove godine iznio sam stolice u dvorište. Baka i ja obično bismo sjedili tamo i šutjeli. Gledam kako u vrtu njeno cvijeće polako dobiva formu. Još prije dva tjedna tamo je čupala korov dok smo se mi i dalje divili kako s 80 na leđima može dotaknuti tlo bez da savije koljena. Razmišljam kako sam oduvijek bio uvjeren u njenu vječnost. U našem bi prisustvu glasno zapomagala i tražila pomoć, a kada bi već u idućem trenutku ostajala sama i nesvjesna da je netko od nas promatra, plesala bi na glazbu TV binga ili pomicala ormare po sobi. Moja je stolica uvijek bila s desne strane. Ona bi raspetljavala klupko, držeći one velike metalne igle na rubu šake. Čini se da je ona jedina mogla razumjeti šutnju. Mogli smo satima tako sjediti u dvorištu. Ne bi me pitala čak ni jesam li gladan. Odvojila bi tek pokoji dobar dan za znatiželjnog prolaznika, redovito popraćen teškim uzdahom. Pogledao sam prema praznoj plastičnoj stolici. Ona sada jednostavno nije bila tu, a ovdje je. Ustao sam i krenuo prema svojoj sobi. Zastao sam i gledao je kako spava. Izgledala je tako spokojno da sam joj poželio skoru smrt. Onda je naglo otvorila oči i širom razjapila usta, mlateći glavom na sve strane kao da je opsjednuta. Kada je čitava stvar s vapajima započela, bio sam na rubu živaca zbog njene nove tehnike privlačenja pažnje. Radio sam za kompjutorom u svojoj sobi i podnosio to glasanje.
- Šuti, šuti, šuti, ne mogu to trpjeti više! – u idućem trenutku nalazio sam se nasred njene sobe, urlajući na blijedo ispijeno lice što je izvirivalo ispod plahte i buljilo negdje prema tepihu.
- Što ti je? – pogledala me u čudu. Plave su se oči raširile u razočaranje dok je pokušavala shvatiti moj bijes. Nije ni uočila da joj ruka visi s kreveta i dodiruje lavor s bljuvotinom. Onda je čvrsto stisla usne i na njenoj sam vilici mogao primijetiti golem napor da ne ispusti zvuk. Okrenuo sam se i izjurio iz sobe. Tu sam večer proveo u mraku svoje sobe, gledajući neonske trake na ispucalom betonu ulice.
- Imaš novčića, ščemugica? – njen glas se neprestano pojavljivao. Razbio bi ga tek vapaj stvarnosti što bi dopirao tamo preko puta. Shvatio sam da će sada biti vremena za razmišljanje. Ščemugica, tako me zvala. Tek kada sam odrastao pitao sam je što to uopće znači.
- To ti je ona mala, majušna, ali najljepša ptičica, u svim šarama. E, to ti je ščemugica. – i uvijek bi se smiješila nekako zaneseno kada bi govorila o toj ptici. Volio sam taj osmijeh pa bih uvijek iznova ponavljao pitanje. Još uvijek nisam naišao na tu riječ niti životinju.
Stanem pred nju i pružim joj naranču. Ni ne shvaća da sam ovdje. Usne su joj ljubičaste. Kraj kreveta krigla s netaknutom vodom i žlica u posudi s juhom. Stojim nasred sobe, sam u mraku, s narančom u ruci, dok mjesečina bdije nad njenim tijelom.