Jokan je zaključao stara drvena kućna vrata i krenuo put sela. Već na desetom koraku na njegovo staro, mršavo, koštunjavo lice s dubokim borama spustila se kap kiše.
„Samo sam te čekao!“, izusti.
Zadnjih petnaest godina na današnji dan uvijek je kišilo. Vratio se nazad, uzeo kišobran i misni šešir te nastavio pohod svojoj Mari. U jednoj ruci držao je kišobran, a u drugoj nježno držao buket svježe ubranih crvenih ruža. Radničkim rukama s dubokim žuljevima od kopanja po vinogradima te posutim smeđim mrljama nježno je držao najdraže cvijeće svoje supruge. Pogledao je u cipele na kojima bijahu oslikane prve kapi kiše i ponosno se nasmiješio trljajući prstima i pljuvačkom o svoje odijelo.
„Moj Jokane, uvik budi čist. Ako je nešto i staro, to nije zamirit, ali ako smrdiš i ako si neuredan to je ruglo i za kuću i dicu“, prisjetio se riječi koje mu je njegova Mara izgovarala prilikom spremanja na misu.
Koračajući prema selu prisjetio se i vremena kada je zajedno s ocem išao ovim putem isprositi svoju Maru. Bio je siguran u svoje osjećaje i ljubav koju i dandanas osjeća na spomen njezinog imena.
„Joko, znaš li u šta se upuštaš? Imat ženu nije samo ono malo kreveta u ćoši! Prema ženi i dici imaš obaveze, gladna usta ne mole!“, prisjećao se kako mu je govorio otac.
Jokan je bio siguran u svoje osjećaje. Želio je ostatak svog života provesti s Marom još od trenutka kada ju je prvi put ugledao. Pojavila se u njegovom životu prije točno pedeset i sedam godina. Lijepa Mara s dugom crnom kosom, očima nebesko-plave boje, prekrasna stasa. U dugim danima košnje shvatio je da se i on sviđa njoj te su se obećali jedno drugom.
„Drugačija su to bila vremena…“, pomisli Jokan.
Danima je sjedio sa svojom Marom pričajući o životu koji ih čeka. I prije nego su se uzeli znali su da im neće biti lako, da će puno puta pasti na ispitu života, ali odlučili su ostati jedno uz drugo.
Život je bio nemilosrdan, po cijeli dan u zemlji s koricom kruha, ali s puno duha. Jokan je radio kao nadničar, a onda kad su kupili prvi komad zemlje imali su konačno i svoj usjev.
„Sve bih ponovio“, mislio je.
***
„Faljen Isus, Jokane. Je l' prošla godina?“, upita Matan, susjed iz sela.
„Pozdravi je i od mene“, doda.
„Navijeke“, odzdravi Jokan.
„A je, moj Matane. Vrime leti i evo prođe godina. Oću, Hvala ti!“, stidljivo izusti.
Stao bi Jokan malo popričati s Matanom, ali znao je što on, kao i cijelo selo misli o njegovim posjetima svake godine. No, imao je Jokan dovoljno godina u svom tijelu. Nekad bi se i obazirao, ali je s godinama shvatio da je jedino sveto u njegovom životu bila ona. Njegova srića, njegova Mara.
Živio je pošteno, uvažavajući i poštujući izbor svakog seljanina. Kada je Mara otišla probali su se oni upletati.
„Jokane, nemoj biti sam, imaš još godina pred sobom“, govorili su mu.
Oni nisu znali da on ni jedan dan nije bio sam. Njegova Mara je uvijek bila tu, u svakoj njegovoj nedoumici i neznanju. Njegovoj večeri i svitanju. Svaka figurica koju je ona postavila svojom rukom ostala je na svom mjestu. Čak bi Joko nekad znao i zamjeriti svojim kćerima koje su čišćenjem pomaknule neke od njih. Bez obzira na smrt, Mara je ostala u toj kući. Bila je i bit će i dalje jedina vladarica Jokinog srca, Jokine kuće.
Svake godine na današnji dan, tako zadnjih petnaest godina, Joko je išao k njoj proslaviti dan njihovog vjenčanja. Prvih godina su ga kćeri pokušavale zaustaviti u njegovoj nakani.
„Tata, pa slavit ćemo ovdje, ne moraš prijeći toliki put“, govorile su.
„Ne, ne…“, nije se dao stari Joko.
„Tamo sam je zadnji put ostavio i tamo idem k njoj“, dodao je.
Probale su ga odvesti autom, ali Joko to nije dopuštao.
„Danas želim biti nasamo s njom. Uzalud vam trud svirači“, u šali bi im znao odgovoriti.
Prije samog ulaska u selo prostiralo se malo groblje. Jokan se prekriži, pokloni svim mrtvima i krene zapadno prema grobu svoje Mare. Stigao je do groba s kamenom pločom na kojem piše Mara Kraljević. Podno grobnog raspela blistala se kitica svježeg cvijeća.
„Ovo su sigurno one moje tri. Mare, naše cure, naše lipotice“, progunđao je.
Dok je dodirivao kamenu ploču, s njegovog lica padne suza.
„Nije ovo suza, Mare. Kiša još pada...“, pravdao se Joko.
Znao je da njegova Mara čuje otkucaje njegova srca, svaku njegovu misao… I pođe Joko svojoj Mari pričati naširoko o djeci, unucima, duhanu, žitu, stoci….. o seljanima. Prisjetio se i onih dana koje je skoro zaboravio. Životnih borbi i kušnji. Nije mu nedostajalo samo ono dobro što se zbilo, već ono s Marom. S njom je i ono loše bilo dobro.
„Blećino stara, opet tugu u se zbijaš“, mislio je.
„Sve je to bilo lako s tobom, moja Mare. Ti si bila moj vjetar, moja snaga. Volim te i voljet ću te do zadnjeg svog daha. Čekaj me, brzo ću ja“, govorio je dok se spremao cvijeće za svoju voljenu.
Položio je buket crvenih ruža na kamenu ploču i ispružio svoje umorno tijelo. Sklopio je oči i krenuo putem koji ga je čekao. Putem prema svojoj ljubavi, svojoj Mari.
***
Istinska ljubav nije ni tjelesna, ni romantična. Istinska ljubav je prihvaćanje svega što je bilo, što jest, što će biti i što neće biti.
Najsretniji ljudi ne moraju imati najbolje od svega. Oni će napraviti najbolje od svega što imaju.